Pisaća mašina jedne studentice

Moram priznati da me je vijest dana izrazito iznenadila, ražalostila, ali više od svega razočarala.

Splitski poduzetnik i gradolnačelnik, poznat kao Kerum, Željko Kerum - objavio je da napušta svoju zakonitu ženu (i djecu) te odlazi živjeti s "djevojkom" Fani H. s kojom nakon 5 godina veze očekuje dijete.

Dok pokušavam probaviti dio informacije koja nosi da bi "djevojka" htjela dobrovoljno zanijeti dijete s gospodinom Željkom Kerumom, ne mogu sakriti svoje razočaranje u zemlju u kojoj živimo - ja, vi, Željko i Fani.

Ima nas 4 milijuna i kusur, imamo 10 ak tv kanala od kojih svaki ima 1-3 trač srač emisije, oko 20 ak tabloida plus da gotovo svake dnevne novine imaju trač rubriku, a da ne spominjem sve "portale" i blogove koji se ponašaju poput paparazzo stranica.

Uz sve to i skučeni prostor na kojem živimo - Keruma i Fani nitko nije ulovio u 5 godina koliko su zajedno. Sad se petlja kako se "nagađalo" - ali to su sraćke generala poslije bitke.

Da sam urednica Storija, Ekstre ili nekog sličnog lista za brisanje psećjeg dreka - sada bi ozbiljno razmišljala o
pod A) bacanju sa nekog velikog i atraktivnog mosta ili pod B) odlazak na duhovnu obnovu i totalnu promjenu zvanja i zanimalja.

nema smisla raditi posao koji ne možeš raditi dobro.

Tabloidni hrvatski svijete - posramljen si !

Dakle - danas sam mislila da mi je otkazana nastava do kraja tjedan, p aj eispalo da ipak nije, a sada shvaćam da me sutra čeka i kolokvij. Dobro je što se mentalno za nj pripremam od 20- travnja.

Inače tipkaća mašina mi je sada u solidnom stanju. Može se dogoditi da dođe i do nekih . . . osvježenja :) na moju sreću i veselje.

ljutim me ovo vrijeme. previše je ljeto. Želim ljeto - LJETI a ne u doba kad MORAM biti zavarena za stolicu s knjigom u ruci. Ipak me veseli što se sladoled onako meko topi :)

bila odlično raspoložena tijekom jutra, a do navečer sam se svjetski raspizdila. koji je bog s tim kofeinom !?!

sam odlucila kopirati kolegicu blogericu i prepustiti se jednorednim zapisima.

Pokušavam se skoncentrirati na glazbu iz slušalice. Čujem divnu glazbu - glasovir, violinu, nešto čudno i možda violončelo.

Sasvim mi je lako pretvarati se da čitam vrlo važno štivo i oplelemenjujem svoju pamet, dok zapravo uživam u glazbenom trenutku.

Jesamli spomenula koliko me veseli proljeće ?

Na stolu kopča za kosu, šalica ljubavnog čaja, lekadol, škare i 17 kuna u sitnišu. Sve mi je to potrebnno da proguram ovu noć uz ekran, temu o seksualnim zlostavljačima koja me progoni od studenog. Nekako sam mislila ad će mi taj užas pomoći da bolje shvati te jadnike, ali sve više si mislim da bi ih narađe zatvroila u neku veliku kutiju i bubnula u ormar.

Eh ne možeš tako s ljudima, draga moja, I I djeca su ljud, ali nemaju prava govoriti u svoje ima, nemaju prava na mnogo toga, pa stoga nisu niti odgovorna za svoja sranja. najvećim dijelom.

Od kako sam zadnju puta sam pisala - kosa mi je narasla, štno nije nitii čudo. kosa raste pod normalno, posebno ako ju pazite kako ja svoju pazim. Sve uredno radim - masaže tjemena čičkovim uljem, vrhovi orahovim za lijepu smeđu čokoladnu boju. Zatim blagi priirodni šampon, odlična umjetna sredstva za lakše raščešljavanje; balzam, serum i što ti ja sve znam. E onda i savršena četka i ono puhalo koje zovemo po onom odvratnom toplom vjetru od kojeg glava boli.

U svakom slučaju - ne pišem o uzbudljivim stvarima. Nema smisla. O njima i tako znaju sve ljudi koji me poznaju jer nisam u stanju držati usta začepljenima. Možda to i nije toliko loše, ali stvarno bii željela ponekad biti barem mrvicu tajanstvena.

Pokušat ću zato tu biti iskrena, ali i tajanstvena.

Često pomišjam da imam neki oveći problem s obzirom na manjak samokontrole koji me proždire iznutra. Željela bih ovladati svojim tijelom, svojom voljom i duševnim putevim. Nekako ne uspijevam niti svoje tijelo sačuvati od poriva strasti i nekontrole. Ja jako dobro znam zašto se to događa i uvjravam se da negdje dugoko u meni postoji dovoljno velika snaga da stvar uzmem u svoje ruke - metaforički i istinski te da se ispune svi moji planovi - u skladu s mojim mogućnostima.

Pod hitno si trebam naći nekoga s kime ću moći navečer ići piti. Jebi ga kada nisam za parkiće i jeftino vino iz tetrapaka. Meni treba zamračeno svjetlo, zvuk Tajlanda i mojito. Moja koktel prijateljica učii- radi dakle ono što bi i ja trebala ali eto ne ide i ne ide. Umjesto toga ja blejim u ekran i ne postojim. Ne niti u jednom bitnom smislu.

zato danas pečem palačinke. nije mojito ali skreće pozornost od skrivanja.

U ruksaku krja stola su materijali za učenje. čekaju me da posegnem za njima i da postanem ono što ovog ljeta trebm postati, ali ne uspijeva. Možda da u 23 počnem nanovo. Spavanje - dizanje u 7:00 i učenje. Učenje i učenje. POpodnevni odmor - pa opet uzorna učenica. Marljiva i željna znanja. Uvijek željna uspijeha.

Zavaljena u stolicu sa kotačićima razmišljam o narednom radnom tjednu. Od ručkova koji su mi unaprijed zadani - nema što nisam zapisala u sive stanice i one za pamćenje. Ispada da si namjerno nagomilavam obaveze, sastanke, seminare i razgovore. Ispada da ne berem samo svoju - već i brigu još barem troje ljudi i da sam zato naporna zalapača koja ne zna gdje joj je mjesto. Jer umjesto da sada ležim u svojem krevetu i osluškojem ritam disanja - mene više muči raspored radnog tjedna i da li ću poludjeti do polovice semestra.

Ma vjerujem da u biti nisam sama. Vjerujem da ne izmišljam probleme i da sve što činim - ima smisla i krajnji rezultat će morati biti na mojoj strani. Strah me je jedino ulovio kad sam ugledala utorak i srijedu na rasporedu. Ponedjeljak je sasvim uredu, kao i četvrtak, dok petak držim za rezervu i štrebanje novih stranica. Sve u svemu - nije uopće loše !

Kako bi bilo moguće ustvrditi način na koji bi se pod kontrolu dovela moja misija prenaprednog pokušavanja koncentracije i molitve samoj sebi? Odogovor nije u meni, a bojim se niti u jednom biću u blizini. Chopin ne zna odgovor, a ne zna niti Proust koji me svaku večer u snove prati riječima-potocima. Uživajući u trenutcima koji trepera nadamnom, sve kao posljednji puta ovog dotrajalog dana, pitam se kada ću konačno napustiti stanicu nerada i pokrenuti se na putovanje ispunjeno moćnim elanom osvajačkog putovanja u beztjelesni prostor znanja.

Nemoguće je ustvrditi kolika je zapravo količina stvaranja u rukama čovjeka, a bez da se pri tome ne zaputiš u zemlju koja nije dostupna žednima samoće. Ne znam da li snaga želje dolazi kroz pretjeranu društvenost i uspon na društvenoj ljestvici. Samoća je potrebna na trenutcima nerada, jer lijenost poput gluposti voli društvo, a gdje ćeš gore od gluposti i nerada tijekom zimskih ispitnih rokova.

Kako samo uspijevam zaspati tijekom veljače sa svim tim dlačicama na nogama i lavandinim uljem što mi se cijedi niz čelo. Nisam sigurna kako mi uspjeva ne misliti na sutrašnji dan.

Tupa bolu zubu podsjeća me na današnji posjet zubaru. Utješila bi me kada bi me taj čovjek koji puta pogledao, umjesto da drilom ubija moj zubić.